Na današnji dan (7. avgusta) prije 90 godina u Zaostrogu rođen je akademik Adolf Dragičević. Radi se o izuzetnom čovjeku koji je skoro 60 godina bio aktivan sudionik u zbivanjima na prostorima bivše Jugoslavije i Hrvatske, naročito u domenu naučnih i obrazovnih aktivnosti. Nakon doktoriranja (1956.) i provedene specijalizacije u Oxfordu (1957. i 1958.) postaje predavač na Katedri političke ekonomije na Pravnom fakultetu u Zagrebu, Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, a takođe predaje na poslijediplomskim studijima u više gradova u Hrvatskoj. 1986. godine izabran je za vanrednog, a 1991. za redovnog člana Jugoslovenske (kasnije Hrvatske) Akademije znanosti i umjetnosti. Jedan je od najplodonosnijih autora s ovih prostora sa više od trideset knjiga i preko 300 znanstvenih rasprava. Bio je originalan i angažirani naučnik. Obrađivao je teme o razvoju i perspektivi socijalizma, o birokratizmu i tehnokratizmu, te suvremenim svjetskim kretanjima i tendencijama budućeg razvoja s gledišta znanstvenog predviđanja.

Prvi moj susret sa stavovima profesora Adolfa Dragičevića bio je zaista neočekivan – preko časopisa “Start”, poznatog po golišavim ženskim fotografijama, ali i po ozbiljnim i provokativnim temama. Bilo je to 1986. ili 1987. godine, kada se sa poznatim akademikom razgovaralo o ekonomskim problemima našeg društva i o našem dramatičnom zaostajanju zbog zanemarivanja savremenog tehnološkog razvoja. Govorio je o otuđenom radu, o oslobođenju rada i radničke klase, o “robovima i robotima” (“roboti oslobađaju robove”), o jedinoj alternativi opstanka – ići u susret vremenu!

Sticajem okolnosti, uz konkretnu pomoć jednog našeg saradnika postdiplomca kod profesora Dragičevića na Sveučilištu u Zagrebu, veoma brzo smo uspostavili osobni kontakt, koji je rezultirao organizacijom seminara u Niškoj Banji. Taj naš prvi kontakt bio je veoma uzbudljiv. Seminar je trebao biti održan 17. novembra 1987., a cijenjenom predavaču, da bi mu omogućili najkomotniji prevoz, obezbijedili smo avionsku kartu na relaciji Zagreb-Beograd-Niš, kako bi stigao dan ranije. Međutim, zbog tehničkih problema (što smo kasnije saznali), tog dana nije poletio avion iz Beograda do Niša, tako da do kasno u noć nismo imali nikakvih informacija o tome šta je sa našim predavačem. (mobilni telefoni tada još nisu bili izmišljeni!). Svi prijavljeni polaznici seminara već su bili stigli u hotel. Mi, organizatori seminara, čekali smo u restoranu, dok je neizvjesnost oko održavanja seminara rasla iz časa u čas. I, negdje iza ponoći, na ulazu u restoran, u pratnji recepcionara, pojavio se ON – krupan, čio, nasmijan čovjek, u čijim se očima nije mogao primjetiti umor, niti ljutnja zbog dugog cijelodnevnog putešestvija autobusom od Beograda do Niša. Samo je rekao da je gladan! Zbunjeni, pokušali smo da obezbijedimo večeru iz restorana, ali nas je iznenadio svojom skromnošću i jednostavnošću – tražio je da se ne uzbuđujemo, jer je vidio da je na stolu ostalo dovoljno hrane i za njega! Uz večeru, veoma brzo smo se dogovorili o svim detaljima oko predstojećeg seminara. A sam seminar bio je poseban događaj – njegovo izlaganje ostavilo je dubokog traga kod svih prisutnih. Mene i moje najbliže saradnike, većinom ljudi sa tehničkim obrazovanjem, iznenadilo je veliko potenciranje tehnoloških aspekata kao uslov razvoja ekonomije i društva, a istovremeno nam je pomoglo da popunimo neke praznine ( “žute mrlje”) u saznavanju cjeline problema. Zbog toga naša saradnja sa A. Dragičevićem dobila je na širini i u intezitetu, kroz organizaciju najprije dvodnevnih, a zatim trodnevnih seminara na temu: “Naučno-tehnološka revolucija i društveni razvoj”. Seminari su održani u skoro svim krajevima Jugoslavije (Šibenik, 7-8. aprila 1988.; Zagreb, 12-14. januara 1990.; Banjaluka, 9-11. novembra 1990.; Sarajevo, 3-5. aprila 1991.; Ohrid, 16-18. maja 1991.)

To nisu bili klasični seminari već dio Programa obuke poslovodnoj strukturi koji je nudila naša firma. Bili su namijenjeni rukovodiocima preduzeća i stručnjacima koji neposredno rade na realizaciji programa modernizacije informacionih sistema uvođenjem računara. Svrha seminara je bila da se učesnici upoznaju sa dijalektičkom povezanošću materijalne osnove proizvodnje, načina proizvodnje i proizvodnih odnosa, čime bi se pomoglo u definiranju strateških pravaca poslovne politike preduzeća. Glavni moto seminara bila je misao A. Dragičevića da socijalizam nije nastao na barikadama niti u skupštini, nego u materijalnoj proizvodnji. Posebno je značajan ambijent u kojem su seminari održavani – izvan mjesta boravka učesnika, tako da je bilo moguće cjelodnevno druženje i diskusija nakon prezentiranih tema. U početku smo se trudili da profesoru Dragičeviću, s obzirom na njegove godine, obezbijedimo uslove za kratak odmor između prijepodnevnih i popodnevnih sesija, ali uvidjeli smo da je to uzaludno – on je bio “nesalomljiv” od jutra do kasno naveče!

Bilo je potrebno dosta lične hrabrosti da bi se, u to vrijeme, saslušale i prihvatile sve njegove, jasno izložene i naučno podržane, kritičke observacije naše (jugoslovenske) stvarnosti! Pri tome, bili smo začuđeni što je najviše kritikovao samu nauku – onu kojoj i sam pripada kao profesor, naučnik i akademik! Njegovo obrazloženje djelovalo je duboko i ubjedlivo. Prema njegovom tumačenju, osnovna karakteristika nauke u socijalističkim zemljama je kritika prošlosti i afirmacija sadašnjosti, dok je kod nas – kritika sadašnjosti i afirmacija prošlosti (“Imamo puno vizionara prošlosti”). A prema Marksu – kritika sadašnjosti je klica budućnosti. Upozoravao je na nepotrebno forsiranje klasičnih (kapital-rad-sirovina) na uštrb savremenih (informacija-vrijeme-prostor) resursa, kao jedan od uzroka našeg permanentnog zaostajanja. Kritikovao je koncept obrazovanja koji je bio duboko protkan industrijsko-mehanističkom vizijom svijeta (“Kriza u kojoj se sada nalazi naše društvo, u najvećem dijelu, je posljedica krize znanja”). Govorio je o mogućim scenarijima za izlazak iz ekonomske i društvene krize oslanjajući se na informatizaciju, internacionalizaciju i individualizaciju. Divili smo se njegovoj otvorenosti i oštroj kritici postojećeg stanja, držeći se Marksove teze da se “bezobzirna kritika ne boji niti svojih rezultata, niti sukoba s postojećim silama”. Bio je spreman da plati svaku cijenu za tu svoju znanstvenu slobodu.

Sa svakim seminarom bolje smo se upoznavali i postajali sve bliži. Možda su tome najviše doprinjela posljednja dva seminara – u Sarajevu i, naročito, u Ohridu, gdje smo upoznali i njegovu suprugu Danicu.

Nažalost, događaji u Jugoslaviji u zadnjoj dekadi prošlog stoljeća uticali su da naša plodna saradnja bude nasilno prekinuta. Nastupila su “kokuzna vremena”, nasilne i neželjene promjene, izmenjeni uslovi golog preživljavanja, nove adrese stanovanja… I, nakon nekoliko godina, kada sam živio u Ljubljani, uspostavili smo ponovo kontakt, najprije telefonom, a zatim, tačno poslije devet godina (21. maja 2000.) sreli smo se u Zagrebu. Bilo mi je izuzetno drago da se ponovo vidimo, ali istovremeno sam se i pribojavao, jer nisam znao kako su vrijeme i svi ti događaji uticali na njega. I opet, prijatno iznenađenje – ostao je isti kakvim smo ga poznavali! Iako je već nekoliko godina bio u mirovini, zračio je izuzetnom energijom i dalmatinskim šarmom, jer je sada mogao mnogo više vremena da provodi u svom Zaostrogu. Fino smo se ispričali, evocirajući uspomene na neke zajedničke trenutke. Činilo nam se kao da nikad nismo ni prekinuli našu saradnju.

Sljedećih deset godina komunicirali smo redovno, najčešće telefonom, preko pošte ili poznanika. Razmjenjivali smo mišljenja, ideje i knjige, te se dogovarali da jednom zajednički proslavimo rođendane koje su nam bili istog datuma – 7. avgusta. Imao sam osjećaj da godine nisu predstavljale problem za njega – ni u fizičkom, niti u mentalnom smislu. Kao da je na njega mislio Abraham Linkoln kada je izgovorio poznatu poruku: “Nisu bitne godine tvog života, nego život u tvojim godinama.” Tih godina napisao je nekoliko novih knjiga, punih žučnih kritika postojećeg stanja (naročito u Hrvatskoj), ali i svježih ideja u traženju savremenih rješenja postojećih problema. To se na najbolji način može osjetiti u pismu koje nam je poslao 2. januara 2010. iz Zaostroga, kao odgovor na našu novogodišnju čestitku, gdje, između ostalog, piše:

Još smo u Zaostrogu i za par dana krećemo za Zagreb. Život nam je standardan, s uobičajenim staračkim teškoćama. Danica 78 godina, a ja 85. Još pišem pa se duh ipak održava. Pišem treću knjigu trilogije “Emancipacija čovječanstva”. Prva “Doba kibertkomunizma” (2003.), druga “Svjetski izazov Hrvatskoj” (2006.). Treća “Planeta dividua” u radu i trebalo bi da bude gotova 2011. godine do proljeća. Dividua (lat.) je osoba sa više individualizama i lako obavlja više poslova, čak u isto vrijeme. To je budućnost mladih potpuno emancipovanih bića – etičkih hakera. Prilikom jubileja Marksovog “Komunističkog manifesta” tražili su mi osvrt. Objavljen je i šaljem ti ga. Odlomak je iz treće knjige. U štampu ide brošura (100 str.) “Marksizam i komunizam – vizija i zbilja bez alternative”. Poslat ću ti na ovu adresu. Prve dvije knjige trilogije si dobio. Ako ne, imam ih za tebe. Cjeloj porodici Jančev želimo puno sreće i zadovoljstva u narednim godinama. S ljubavlju, Danica i Adolf Dragičević.

Nažalost, 2010. nije bila naklonjena porodici Dragičević. Pismo poslato 17. marta bilo je samo obavijest o smrti supruge Danice. Nekoliko mjeseci kasnije, 7. avgusta, po već ustaljenoj tradiciji, okrenuli smo telefonski broj u Zaostrogu, kako bi mu čestitali rođendan. Javila se njegova snaha i sopštila nam je tužnu vijest da je naš dragi prijatelj umro 20. jula. Njegovo srce, očigledno, nije moglo preboljeti smrt voljene supruge.

Izuzetno mi je drago da sam imao priliku da upoznam profesora Adolfa Dragičevića – čovjeka kojeg su krasile vrline istinskog naučnika, hrabrog kritičara postojećeg stanja, upornog istraživača novog i skrivenog potencijala u društvu i pojedincu, nepokoljeblivog borca za ideje u koje je duboko vjerovao. Bio je, u pravom smislu riječi, buntovnik s razlogom. Puno sam toga od njega naučio, ali mi je iskreno žao što nam je jedna želja ostala neispunjena – da zajedno proslavimo rođendane – 7. avgusta.

Mičo Jančev, Beč, Austrija

Adolf Dragičević – Osnovni biografski podaci

Rođen je u Zaostrogu 7. avgusta 1924. godine. Osnovnu je školu je pohađao u rodnome mjestu, a gimnaziju u Zagrebu i Beogradu, a završio je 1945. u Splitu. Početkom 1942. odlaskom u partizane prekida školovanje, a kraj rata dočekao je kao oficir u Jedanaestoj dalmatinskoj brigadi. Studij prava počinje u Zagrebu, a završava u Beogradu 1950. godine. Od 1951. bio je asistent na Katedri političke ekonomije na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1956., a tokom 1957. i 1958. boravi na specijalizaciji u Oxfordu (Engleska). 1970. godine izabran je za redovnog profesora na Katedri političke ekonomije na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Tokom 1970-tih i 1980-tih postaje predavač i na Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih nauka u Zagrebu kao i na poslijediplomskim studijima u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku. Od 1986. godine izabran je za vanrednog, a 1991. za redovnog člana Jugoslovenske (kasnije Hrvatske) Akademije znanosti i umjetnosti.

Autor je više od trideset knjiga, od kojih su najpoznatije: Potreban rad i višak rada, 1957; Leksikon političke ekonomije, 1965, Teorija i praksa socijalizma, 1966; Reforma i revolucija, 1968; Osnove političke ekonomije, 1974; Marksistička politička ekonomija, 1976, Pristup političkoj ekonomiji, 1977; Dva stoljeća političke ekonomije, 1978; Aktuelna politička ekonomija, 1979; Hrestomatija političke ekonomije, 1979; Ekonomsko oslobađenje rada, 1981; Ekonomska znanost i marksizam, 1983; Kritika političke ekonomije, 1984; Vizija i zbilja, 1986; Razvoj ekonomske misli, 1987; Suton socijalizma – Kraj masovnog društva, 1989; Vrijeme promjena, 1990; Ekonomski leksikon, 1991; Politička ekonomija informatičkog društva, 1994; Doba kiberkomunizma – Visoke tehnologije i društvene promjene (s Draženom Dragičevićem), 2003; Svjetski izazov Hrvatskoj, 2005. Objavio je preko 300 znanstvenih rasprava – monografija, studija, članaka, recenzija, feljtona, eseja, intervjua i komentara u raznim publikacijama, revijama, tjednicima i dnevnim listovima. Bio je član vijeća mnogih listova i časopisa te pokretač i urednik nekoliko biblioteka.

Za znanstveni rad dobio je Nagradu grada Zagreba 1977., te dva puta Republičku nagradu Božidar Adžija, a 1966. dodijeljen mu je Orden rada sa zlatnim vijencem. Uz znanstveno-nastavni rad, isticao se u društveno-političkom životu. Bio je zastupnik u Saboru RH (1963.-1967.) i poslanik u Saveznoj skupštini (1968.-1974.). Sudjelovao je u izradi Ustava iz 1963. i 1974. godine.

Bio je oženjen sa svojom zemljakinom Danicom Matutinović, sa kojom su imali dva sina – Dražena i Tonča, te unuka Adu. Umirovljen je 1994. godine, nakon čega je živio u Zagrebu i Zaostrogu. Umro je 20. jula 2010. godine u Zaostrogu.