Ovog mjeseca, tačnije 19. novembra, navršava se 105 godina od rođenja Pitera Drakera (Peter Ferdinand Drucker), a istovremeno i devet godina od njegove smrti (11. novembra 2005. godine). Radi se o čovjeku, misliocu i praktičaru, koji je na osobit način obilježio 20. vijek i koga, ne bez razloga, nazivaju “ocem menadžmenta”. “Piter Draker je otac menadžmenta… Prihvatam kao kompliment kada me neki ljudi zovu ocem marketinga. Ja im onda kažem da je, u tom slučaju, Piter Draker deda marketinga“, kaže Filip Kotler (Philip Kotler). A Stefen Kovej (Stephen Covey) na pitanje kako je P. Draker uticao na njegov rad i život, istiće da je on doprineo “bazičnom razumjevanju menadžmenta u širem kontekstu biznisa, društva, ekonomije i istorije“. O aktuelnosti P. Drakera svjedoči i Bill Gates, koji je, u jednom intervjuu, na pitanje koje autore iz područja menadžmenta najviše cijeni, odgovorio: “Piter Draker, razumije se!” Magazin Forbes ga je 1997. godine proglasio za “Još uvijek najmlađim umom”, a Business Week ga je nazvao “Najistrajnijim misliocem menadžmenta našeg doba”. Juna 2002. godine Predsjednik SAD odlikovao ga je Medaljom slobode (Medal of Freedom).

Pišući o širenju ideje menadžmenta u svijetu Piter Draker je u članku objavljenom 1979. godine u časopisu Economic Impact, pomenuo i komunističke zemlje: “Menadžerski bum je obuhvatio i komunistički svijet. Komunističke zemlje Evrope, jedna po jedna, polazeći od heretičke Jugoslavije, praćena Poljskom, Madžarskom i Čehoslovačkom, oformile su menadžerske škole i institute, počele su sa prevođenjem zapadnih, naročito američkih knjiga i sa izučavanjem menadžmenta kao rješenje za izlaz iz ekonomske stagnacije.” Negdjeiz tog vremena datiraju moji prvi “kontakti” sa Drakerom. Mislim da ga je u svojim izlaganjima spomenuo jedan od mojih profesora na postiplomskim studijama za organizaciju i rukovođenje koje je, sredinom sedamdesetih, organizovao Ekonomski fakultet u Sarajevu.

Svih ovih godina gajim duboko poštovanje prema Piteru Drakeru i njegovom djelu jer sam od njega mnogo naučio. A to što sam naučio pokušavao sam primjeniti u mojoj praksi kao inžinjer, menadžer, analitičar ili konsultatnt. Radovao sam se svakoj njegovoj novoj knjizi – imao sam osjećaj kao da je upravo meni namjenjena. Zbog toga sam se trudio da promoviram Drakera i njegovo djelo svuda gdje sam živio i radio – od Sarajeva, Skoplja i Ljubljane do Beča – ubijeđen da nam njegove ideje mogu itekako pomoći u rješavanju naših problema. Najčešće je to bilo putem pisanja prigodnih i stručnih tekstova (naročito povodom njegovih rođendana), koji su zadnjih 25 godina objavljivani u raznim časopisima u Makedoniji (Ekonomski Magazin, Ekopres, Nova Makedonija, Kapital), Bosni i Hercegovini (Business Magazin, BH Privrednik, Oslobođenje) i Sloveniji (Manager). Pored toga koristio sam svaku priliku da učinim i nešto konkretnije – putem žive riječi – organizovanjem okruglih stolova i otvorenih tribina. Draker je najviše bio “prisutan” na mojim mnogobrojnim seminarima, na kojima se obrađivala tematika upravljanja i rukovođenja poslovnim sistemima. Smatrao sam da je to moj dug prema čovjeku koji je za života postao svojevrsna civilizacijska legenda, ali istovremeno i moja obaveza da pomognem ljudima iz neposredne prakse da se efektivnije bore sa problemima “(ne)organizovanog haosa”, kakav je, u svojoj suštini, svaki poslovni sistem.

Draker mi je postao još bliži zahvaljujući jednom događaju koji se desio krajem 1994. godine. Povodom njegovog 85. rođendana, na moju inicijativu, u saradnji sa Američkim kulturnim centrom, časopisom “Ekopres” i firmom COPIS-NT, u Skoplju je bio organizovan Okrugli sto na temu: “Piter Draker – vizionar i stvaraoc”. To je, na određeni način, bila moja osobna reakcija na činjenicu da, u vrijeme uspostavljanja Državne nagrade za dostignuća na području menadžmenta, niti u jednoj knjižari ili biblioteci u Skoplju nije mogla naći neka knjiga Pitera Drakera. Tom prilikom, poslali smo Drakeru rođendansku čestitku, u kojoj smo, objašnjavajući povod za organizovanje Okruglog stola, napisali: “Cilj nam je bio da, kroz reafirmaciju Vaših ideja na ovim prostorima, pokušamo razriješiti dio problema sa kojima se suočava naša zemlja. I na ovaj način potvrđuje se univerzalnost Vašeg stvaralaštva za koje ne postoje ni geografske ni političke granice. Jednostavno, to postaje riznica svima onima koji žele da razmišljaju. Čestitamo Vam rođendan sa iskrenim željama za dug život i dobro zdravlje. Za uzvrat, očekujemo da nas obogatite sa još nekim Vašim dijelom.”

Bili smo zaista iznenađeni i istinski počastvovani kada je stigao njegov iskren i emotivan odgovor, u kojem, između ostalog, kaže: “Posebno sam zahvalan, duboko dirnut i osobito počastvovan vašom divnom čestitkom koju sam primio jutros – to je najljepši poklon što sam dobio i divan način za završetak Stare Godine i početak Nove.” Izražavajući toplu zahvalnost organizatorima okruglog stola, istakao je: “Duboko cijenim vašu poruku za novu knjigu – obzirom na moje godine… Ustvari, ja sam počeo da radim na dvije knjige i, naprije, nadam se da ću završiti bar jednu i, što je još važnije, da će biti dovoljno dobra da opravda vaše ljubazne i tople pozdrave i očekivanja.”

Na veliku radost svih koji poznaju i cijene njegovo djelo, on je uspio završiti ne samo te dvije – Managing in a Time of a Great Change (1995.) i Management Challenges for the 21st Century (1999.), već i tri druge – The Essential Drucker (2001.), Managing in the Next Society, (2002.) i Тhe Daily Drucker (2004. godine).

Možda je ovo dobra prilika da se potsjetimo na najznačajnije ideje i poruke koje je Draker tako nesebično slao “svima onima koji žele da razmišljaju” i za koje “ne postoje ni geografske ni političke granice”. Ako bismo pokušali da to izrazimo sa nekoliko ključnih riječi, onda bi se tu, bez ikakve sumnje, našle slijedeće riječi: Menadžment, Organizacija, Ljudi, Znanje i Promjene.

Šta je, ustvari, Menadžment? Da li je to nauka, naučna disciplina, “slobodna umjetnost“, čista teorija, ili samo praksa? Da li je to “vreća različitih tehnika i trikova“, ili “pregršt analitičkih alata“ koji se uče u biznis školama? Možda je najbolje da vidimo kako je o tome razmišljao najveći guru menadžmenta: “Kada sam ja počeo da proučavam menadžment, tokom i neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, menadžer se definisao kao neko ko odgovara za rad podređenih. Menadžer je, drugim riječima, bio šef, a menadžment je značio pložaj i moć… Početkom pedesetih godina ta definicija bila je promjenjena: ´Menadžer je odgovoran za učinak ljudi´. Danas nam je poznato da je i ova definicija suviše uska. Prava definicija glasi: ´Menadžer je odgovoran za primjenu znanja i učinak koji se, zahvaljujući tome, postiže´.” Pri tome, on je do kraja ostao dosljedan svojim principipa o univerzalnosti menadžmenta: “Menadžment je potreban u svim savremenim organizacijama, bez obzira da li su privredne. U stvari, menadžment je još potrebniji u organizacijama koje nisu privredne, bez obzira da li su u pitanju neprofitne organizacije, ili vladine agencije. Njima je menadžment potreban upravo zato što im nedostaje disciplina koju nameće krajnji rezultat.”

Draker je prvi uočio značaj “Ljudskog faktora” u menadžmentu. Naglašavajući da je “organizacija ljudski, društveni i, također, moralan fenomen”, zadatak menadžmenta je da učini ljude sposobnim da udruže svoje performanse, da njihove jake strane postanu efektivne, a njihove slabosti irelevantne. Zbog toga uspjeh organizacije prvenstveno zavisi od shvatanja, pogleda, umješnosti i motivacije zaposlenih na svim nivoima: “Ako menadžerske odluke imaju negativan uticaj u ´narodnim masama´, produktivnost će opadati. Ako je uticaj pozitivan – produktivnost će rasti. Poenta nije u tome da se rukovodstvo bori za ´popularnost´ već za stvaranje visokog nivoa zajedničkog duha, zajedničkih vrijednosti i zajedničkih interesa u organizaciji.” Ključ za uspjeh nije u tome da se radi duže, već da se radi pametnije, a dobar menadžment znači da bude dobro zaposlenima i kupcima, a ne da se zgrće profit za one na vrhu. Međutim, upuzorava Draker, najteži problem će biti obezbjeđenje ponude, pripreme i provjere ljudi za najviše položaje u kompanijama: “Puno je učenih rukovodilaca, ali efektivnih je znatno manje“, te nastavlja: “Rukovodioci nisu plaćeni za to što znaju, već su plaćeni da urade prave stvari.“ Uz isticanje isključivog značaja potrebe za edukaciju menadžmenta, on je veoma kategoričan, a može se reči i isključiv kada je u pitanju takva obuka: “Vjerujem da su menadžment kursevi za ljude bez nekoliko godina menadžerskog iskustva – gubljenje vremena“.

Kada je u pitanju Organizacija, Draker uporno tvrdi da ne postoji jedna zauvijek dana organizacija. Analizirajući razvoj društva u razvijenim zemljama,Draker govori o dvjema velikim evolucijama koje su posljednjih sto godina preobrazile poslovni svijet. U prvoj, na prelazu između XIX i XX vijeka, napravljena je razlika između upravljanja i vlasništvaiuvedena je uloga profesionalnog menadžera. U drugoj, koja se odvijala neposredno poslije Prvog svjetskog rata, izrasla je gorostasna komandno-kontrolna organizacija.Svijet je danas uveliko zakoračio u treći značajni period promijena – pomjeranje od komandno-kontrolne organizacije ka organizaciji koja se zasniva na informacijama. Radi se o velikim promjenama u organizacijskoj strukturi – drastično se smanjuje broj upravljačkih nivoa, kojii, “niti upravljaju, niti vode”. Dalje promjene, prema Drakeru, idu u pravcu izgrađivanja organizacije koja se temelji na odgovornosti. To znači da svako snosi odgovornost za ciljeve organizacije, za suradnju i, takođe, za svoje ponašanje. “Organizacija se neće još dugo graditi na moći. Ona će se ubrzano graditi na povjerenju. To ne znači da se ljudi međusobno vole. Znači da ljudi mogu vjerovati jedni drugima. A to pretpostavlja da se ljudi međusobno razumiju.”.

Govoreći o Promjenama prouzrokovane pojavom novih tehnologija, Draker savjetuje da je veoma važno identifikovati “budućnost koja se već desila”, kako ne bi stalno bili začuđeni, zbunjeni i iznenađeni novim pojavima i dešavanjima. Posebnu pažnju usmjerava ka stvaranju “društva znanja” – što predstavlja jednu od najvećih promjena koje su se dogodile u intelektualnoj istoriji čovječanstva. “Bilo bi prerano (a svakako i nadmeno)”, piše Draker, “da naše društvo nazovemo ‘društvom znanja’. Zasada imamo samo privredu koja se zasniva na znanju. Ali društvo u kome živimo je svakako postkapitalističko”. Znanje, upozorava on, postaje ograničavajući faktor u konkurentskoj poziciji svake kompanije, industrije i države: “Nijedna država, industrija ili kompanija nema nikakvih ´prirodnih´ prednosti ili slabosti. Jedina prednost koju mogu imati jeste sposobnost da koriste univerzalno dostupna znanja”. Ali tu se pojavljuju novi, dosada nepoznati problemi, sa kojima se suočava menadžment o kojima Draker ovako razmišlja: “Obrazovani radnici nisu potčinjeni; oni su udruženi … Oni moraju biti tretirani kao ´partneri´, a – prema definiciji partnerstva – svi su partneri jednaki. Partneru se ne može naređivati – on mora biti ubijeđen. Kao rezultat toga njihovi su odnosi produktivni – a to je jedina validna definicija 'dobrih međuljudskih odnosa'”.

Piter Draker je u svojim djelima bio veoma kritičan prema procesima koji su se događali u bivšem socijalističkom sistemu. Ali istovremeno, ozbiljno je upozoravao da kapitalizam i demokratija nisu pobjednici, te da je krajnje vrijeme prestati sa vjerovanjem da je slobodno tržište sve što nam treba za funkcioniranje društva, jer ekonomska uloga nije dovoljna, potrebna je, takođe, i socijalna.

Na kraju, bilo bi korisno odgovoriti na pitanje: Da li smo mi razumjeli Drakera i njegove poruke? Pod “mi” podrazumijevam, prije svega, moje države – Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Moj odgovor je, nažalost, negativan. Ne trebaju nam neke posebne analize kako bi dokazali da sve što se zadnjih decenija dešavalo na ovim prostorima ne bi dobilo prolaznu ocjenu na ispitu iz “drakerizma”. Takvu moju ocjenu zasnivam na sljedećim činjenicama: (1) Što se tiče Menadžmenta, izgleda da se nalazimo u vremenu negdje nakon završetka Drugog svjetskog rata (Menadžer je šef, a menadžment je pložaj i moć). (2) Dominantni oblik organizovanja i danas nam je komandno-kontrolna organizacija iz vremena između Prvog i Drugog svjetskog rata. (3) Kada su u pitanju Promjene, pogledi su nam usmjereni daleko više na prošlost nego u “budućnost koja se već desila”, pa našu zbunjenost onim što nam se dešava pokušavamo prikriti pozivajući se na mitove iz prošlosti. (4) Ljudi nisu najveći kapital našeg društva, već samo (jeftina) radna snaga. (5) Daleko smo od stvaranja “Društva znanja”, a obrazovani radnici šansu za dokazivanje najčešće traže (i nalaze) izvan granica domovine.

Možda bi neko rekao da je ova moja ocjena prestroga, da djeluje sumorno i da zrači previše pesimistički. Naprotiv – namjera mi je da, sa jednim pravim Drakerovim “pogledom u ogledalo” – bez uljepšavanja, pogledamo realnosti u oči, kako bi odlučno krenuli u proces poboljšanja. I tu bi nam Piter Draker mogao biti od velike pomoći. Njegova zadnja knjiga – Тhe Daily Drucker – pravi je priručnik menadžmenta i po svemu je jedinstvena. Sastoji se od 366 stranica – koliko ima dana u godini, a svaka stranica počinje sa jednom porukom, te – nakon kratkog i jezgrovitog objašnjenja suštine poruke – završava sa pozivom za akciju (Action point). Osnovna poruka je da se ništa samo od sebe neće desiti – potrebna je akcija – pojedinačna i zajednička. Pri tome, Draker ukazuje na ogromnu energiju koja se aktivira kroz oslobađanje poduzetničkog duha zaposlenih i, kao da se upravo nama obraća, kaže: “Pošto menadžment radi na integraciji ljudi u zajedničkim poduhvatima, on je duboko ukorijenjen u kulturi određene društvene zajednice… Zato, jedan od najvećih izazova sa kojima se suočavaju menadžeri zemalja u razvoju je da pronađu one dijelove njihove tradicije, istorije i kulture koje mogu biti korišćene kao menadžerski građevinski blokovi”. Ubijeđen samda i mi imamo svoje vrijednosti i prednosti – samo ih treba prepoznati, ne zaboravljajući da je vrijeme, ipak, jedini nenadoknadivi resurs.

Piter Draker – Osnovni biografski podaci

Rođen je 19. novembra 1909. u Beču. Doktorirao je iz oblasti javnog i međunarodnog prava dok je radio kao novinar u Frankfurtu. Pred naletom nacizma (1933.) odlazi u Englesku, a zatim (1937.) u Ameriku. Radio je kao novinar, konsultant, savjetnik i predavač. Svoju profesorsku karijeru započeo je kao predavač iz predmeta politike i filozofije na Bennington College. Za razvoj njegove karijere u pravcu menadžmenta odlučujuće je bilo njegovo angažovanje kao konsultanta u General Motors 1940. godine. Više od 20 godina bio je profesor za menadžment na Visokoj školi za postdiplomske studije univerziteta New York. Od 1971. god. predavao je socijologiju i menadžment na univerzitetu u Claremont – Kalifornija, na kojem je škola menadžmenta, 1984. godine, dobila njegovo ime. Radi se o izvanrednoj ličnosti, koja je u sebi integrirala mislioca i praktičara. Najviše od svega imponira njegova trajnost, opstajanje i svježina više od 65 godina – od pojave njegove prve knjige The End of Economic Man (1939.), do najnovije – The Effective Executive in Action, kојu јe pripremio skupa sa svojim dugogodišnjim saradnikom Joseph A. Maciariellom, а koja je izašla iz štampe neposredno nakon njegove smrti (2006.). Smatra se da je bio jedan od najobrazovanijih ljudi u SAD. Autor je preko 35 knjiga iz oblasti menadžmenta, ekonomije, politike i društva, kao i dva romana i autobiografije. Koautor je i knjige o japanskom slikarstvu. Njegova su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

Područja interesovanja su mu bila neobično široka, a njegova analitička istraživanja i vizionerska sagledavanja izuzetno duboka. Poznavanje istorije omogućilo mu je da mnoge savremene dileme predstavi u pravoj svjetlosti – na primjer, kada je govorio o globalizaciji, ili kada je objašnjavao filozofiju “masovnih pokreta”, kao degenerativne bolesti 20. vijeka. Našao je vremena da se pozabavi i aktuelnim problemima raspada Jugoslavije, prevevši na engleski jezik (1995.) knjigu Francuskinje Catherine Samary Yugoslavia Dismembered.

Bio je osnivač je i počasni predsjednik Peter F. Drucker Fondacije za neprofitan menadžment sa sjedištem u Njujorku, kоја se оd 2003. godine zove Leader to Leader Institute. Nosioc je mnogih nagrada i priznanja, kao i deset počasnih doktorata univerziteta iz SAD, Engleske, Švajcarske, Belgije i Japana.

U autobiografskom romanu “Avanture Očevidca“ (Adventures of Bystander), na majstorski način je prikazao vlastiti razvoj – od djetinjstva, preko mladosti (Young Man in an Old World) – do zrelih godina, opisujući ljude i objašnjavajući događaje koji su presudno uticali na formiranje njegove ličnosti. Bio je oženjen, imao je četvoro djece i šest unuka. Preminuo je 11. novembra 2005. godine u Claremontu.

Mičo Jančev, Beč, Austrija